Stop spekulantima, prednost voćarima, povrtlarima i stočarima: hoće li novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu ipak ‘abolirati’ stare nepravde na terenu? (HR)

Malo je koji zakon izazvao toliko oprečnih mišljenja u javnosti kao nedavno usvojeni Konačni prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Zakon je, inače, stupio na snagu u petak, 9. ožujka.

I dok oporba tvrdi da će državne hektare zaposjesti stranci te da će domaći poljoprivrednici ostati kratkih rukava, vladajući HDZ drži da je pak riječ o povijesnoj reformi domaće poljoprivrede kojom se upravo štiti hrvatske “seljake”.

Ipak, čini se da stranci neće do hrvatske zemlje, ne što to ne bi htjeli, već iz jednostavnog razloga što u Hrvatskoj nema toliko adekvatnih poljoprivrednih površina koje bi mogle zadovoljiti njihove apetite.

– Svi koji se boje da će stranci navaliti i uzeti nam našu djedovinu ne trebaju strahovati – poručuju iz Ministarstva poljoprivrede. U pet godina članstva Hrvatske u EU samo se 37 stranaca registriralo u Upisniku poljoprivrednika, koji broji više od 160.000 poljoprivrednih gospodarstava. Do 2020. traje moratorij prodaje strancima, a do tada državna zemlja bit će dana u zakup na 25 godina uz mogućnost produženje zakupa na još 25 godina. Tako novi Zakon o državnom poljoprivrednom zemljištu jamči da stranci neće moći dobiti državnu zemlju u zakup idućih 50 godina, jasno poručuju iz Ministarstva.

Hoće li pak netko negdje u Dalmaciji, Istri ili Slavoniji prodati svoju djedovinu, to država, jasno, ne može spriječiti. No, stranci obično traže velike površine, iznad 1000 hektara, barem prema upitima koji dolaze, a takvih uređenih slobodnih zemljišta Hrvatska nema. Neobrađenog i zapuštenog zemljišta zaraslog u korov i draču ima, ali da bi ga se privelo svrsi, nužna su velika ulaganja, što u konačnici nije isplativo.

Dakle, stranci zasigurno neće preko noći zagospodariti hrvatskim poljoprivrednim zemljištem – kako je to pojasnio i ministar Tomislav Tolušić u nedavnom velikom intervjuu u Spektru – uostalom, raspolaganje državnim parcelama “spušteno” je na gradove i općine, jer “tko bolje zna kome u dolini Neretve, na području Čađavice ili Đakovštine manjka zemljišta kako bi imao još konkurentniju proizvodnju: tri službenika koji sjede u Zagrebu ili lokalna samouprava koja dnevno kontaktira s poljoprivrednicima? Kako ne bi bilo eventualnih marifetluka, sve će kontrolirati Županija, Ministarstvo i DORH.

Saborski zastupnici u višednevnoj raspravi na ovu temu iznosili su i krajnje oprečne tvrdnje, pa se tako moglo čuti i “da novi zakon ne cijeni domicilno stanovništvo” jer će “od pet voćara koji uzgajaju mandarine u Neretvanskoj dolini i jednog stočara koji uopće nije iz Neretve, zemlju na kraju dobiti stočar”, što čini se ipak ne bi trebalo biti točno.

Naime, u zakonu stoji izričit uvjet da potencijalni zakupac mora najmanje tri godine biti vlasnik ili posjednik stoke, odnosno baviti se poljoprivredom (voćarstvo, povrtlarstvo…), te mora imati najmanje tri godine prebivalište na području općine ili grada gdje se nalazi poljoprivredno zemljište koje traži u zakup.

Za razliku od prethodnog zakona, koji je dodatne bodove na rang-listi zakupa davao visokoj stručnoj spremi, čime su favorizirane velike firme, koje za razliku od seoskih gospodarstava imaju puno inženjera agronoma, ovaj put se boduje isključivo srednja stručna sprema, čime se išlo na ruku “običnim” poljoprivrednicima.

Osim što će općine i gradovi raspolagati državnim parcelama na svom području, od toga će imati i financijsku korist. Oni koji budu agilni u raspolaganju, radit će na korist svojih poljoprivrednika ali i svojih proračuna jer 65 posto novca od zakupa ide – upravo njima. Tko se od njih ogluši i ne provede ovu obvezu, ostaje bez zakupnine, a program raspolaganja donosi nadležna županija kojoj će pripasti i novac od zakupa.

Ipak, neki “lokalci” nisu zadovoljni jer im se tovari dodatni posao i obveze s kojima će se, uvjereni su, teško moći nositi. Među njima je i načelnik Konavala Božo Lasić, koji pak drži da ovakvim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu država samo prebacuje lopticu na gradove i općine, istaknuvši pri tome da je u konavoskom polju anarhija po pitanju državnog poljoprivrednog zemljišta.

Konavosko polje je poput tigrove kože. Sve je izmiješano, i državno i privatno. Veliki je problem povrat nacionaliziranog zemljišta, koje se vraćalo po različitim kriterijima, govori Lasić (na slici ispod).

Po njegovu mišljenju, trebalo je prije svega izvršiti komasaciju zemljišta kako bi se razgraničilo državno i privatno pa tek onda ići u raspodjelu.

“I kod nas je godinama rat za zemlju jer je država dala pojedincima zemljište, koji ga ograđuju i prisvajaju, neki drže i stoku pa za to dobivaju poticaje od države. A država treba imati hrabrosti i napraviti komasaciju, a ne da se sve to prepušta lokalnoj upravi”, kazuje Lasić, koji naglašava da je država prebacila sve obveze na lokalnu upravu dok je istodobno digla općini Konavle iz proračuna 20 milijuna kuna.

– Mi smo u sporu s državom zbog uknjižbe zemljišta u Konavoskom polju i nema tu sreće ni s novim Zakonom o poljoprivredi – rezolutan je Lasić o novim obvezama koje se prebacuju na pleća lokalne uprave.

Program raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, koji je temelj budućeg zakupa državnih parcela, donose općinska i gradska vijeća uz prethodno mišljenje županije i suglasnost resornog Ministarstva. Zakonodavac izričito navodi da se državnim poljoprivrednim zemljištem ne može raspolagati bez programa, koji mora biti javno dostupan lokalnom stanovništvu.

Tako svaka općina i grad mogu odrediti u kojem pravcu vide daljnji razvoj poljoprivrede na svom području. Ako na njihovu području ima dosta mladih poljoprivrednika koji žele saditi trajne nasade voća, onda se programom može odrediti da je zakup zemljišta namijenjen podizanju voćnjaka. I to je zapravo poruka dežurnim kritičarima, da ne mogu stočari s kontinenta pokupiti hektare, primjerice, u dolini Neretve, koja je bogomdano područje za voćarstvo i povrće.

Također, svaka općina može ograničiti maksimalnu površinu za davanje u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi; na primjer, može odlučiti da obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo može dobiti najviše dva, 10 ili 15 hektara, ovisno o ukupnoj površini državnog zemljišta raspoloživog za dodjelu u zakup, pojašnjavaju u Ministarstvu poljoprivrede.

Državno poljoprivredno zemljište moguće je dobiti u zakup na 25 godina, to apsolutno nije prekratko razdoblje niti za jednu proizvodnju. Naime, tko dobro gospodari i plaća obveze u posljednjoj godini zakupa, može tražiti produljenje na još 25 godina, što je dostatno razdoblje za sve vrste proizvodnje. Novim zakonom je predviđena i revizija dosadašnjih ugovora o zakupu koje pojedini poljoprivrednici nisu poštovali.

Tko je državne hektare prije pet ili deset godina dobio radi stočarstva (obvezao se na proizvodnju mlijeka, tov goveda ili svinja), a nije realizirao tu obvezu iz gospodarskog programa već se bavio ratarstvom, njegov ugovor će biti raskinut, a zemljište će kroz novi natječaj biti ponuđeno u zakup. Slično će biti i sa svim ostalim ugovorima koji nisu poštovani.

U Metkoviću, primjerice, gdje je zemlja dijeljena po starom zakonu, pojedinac je dobio 40 hektara na temelju neprovedivog gospodarskog programa. On je dobio najveći broj bodova jer je naveo da će se baviti ekološkom stakleničkom proizvodnjom, što jednostavno fizički nije moguće na 40 hektara. Zatim je dio tih parcela ustupan nižerangiranim poljoprivrednicima na listi za zakup, što je izazvalo dodatnu konfuziju na terenu.

Bunili su se braća Ante i Drago Veraja, koji su nakon takve podjele ostali bez svojih vinograda. Ali pravno gledano, podjela je izvršena u skladnu s tada važećim zakonskim odredbama i teško će se provesti bilo kakva revizija. U podjeli zemlje najdalje su otišli Opuzen i Slivno, dok se na području Ploča državna zemlja obrađivala “na divlje”.

Grad Opuzen i općina Slivno su 2006. raspodijelili zemlju i trajne nasade mandarina nedaleko od ušća Neretve, ograničivši tada maksimalne površine na dva hektara, kako bi što više ljudi dobilo državno zemljište. Čini se da je tako provedena podjela državnih parcela najbliža ovim najnovijim zakonskim uvjetima, ali i tu je bilo dosta povika.

Primjerice, Udruga za zaštitu obiteljskoga gospodarstva i njezin predsjednik Jure Stanić navodili su brojne propuste, pa i protuzakonitosti, ističući da su neki dobivene parcele davali u zakup trećim osobama, pa čak i prodavali. Stoga Stanić ustrajava da prije svega tome treba stati na kraj.

– Interesantna je činjenica da svaka nova vlast sebe smatra toliko mudrom i znalačkom pa najprije krene u promjene zakona. To isto vrijedi i za ovu vlast, i ona misli da sve zna.

– Prvo i osnovno, ako vlast želi kvalitetno riješiti stanje s poljoprivrednim zemljištem, potrebno je izvršiti reviziju stanja. Dakle, na greškama se uči i na taj način se stvaraju pravila igre koja će za sve biti ista, ističe Stanić.

– Bez revizije do sada učinjenog, ponovno će se stvoriti nepravde. Vraćajući nadležnost raspolaganja zemljištem na lokalne jedinice, stvoreni su idealni uvjeti na legalizaciji nezakonitosti, a pogotovu što generiranje tih nezakonitosti svojim neradom potenciraju Ministarstvo poljoprivrede i DORH. Kad lokalna vlast u Povjerenstvu za zakup ne želi imati članove oporbe, postaju jasne namjere te iste lokalne vlasti, a zakonodavac to ne želi ugraditi u zakon, kritizira Stanić.

Kako će se novi zakon o državnom poljoprivrednom zemljištu provoditi na terenu te je li ministarstvo “pogodilo” što je podjelu “spustilo” na gradove i općine, znat će se do ljeta kada na bubanj idu stotine državnih hektara.

DORH može sve stopirati!

U novom Zakonu o državnom poljoprivrednom zemljištu velika je uloga Državnog odvjetništva, koje je “izgnano” iz starog zakona što je nedvojbeno ciljano kumovalo mnogim zloporabama u dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta.

Novi zakon kaže – nema potpisivanja ugovora bez ‘blagoslova’ Državnog odvjetništva, on je zadnja adresa u odlučivanju. U slučaju da Državno odvjetništvo izda negativno mišljenje ugovor o zakupu se ne može sklopiti.

Bez hektara nema ni zakupa

Podnositeljima zahtjeva za zakup zemljišta primjerice uzima se u obzir ukupan broj grla stoke i ukupna površina poljoprivrednog zemljišta kojom raspolaže. Nikakav veliki poduzetnik, ni koncern ne može se prijaviti kroz nekoliko malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava na više lokacija.

Zakon izričito kaže: zbrajat će se svi detalji povezanih društava, time su u startu spriječene zloporabe iz nedavne prošlosti kada su neki stoku prebacivali na novoosnovane tvrtke koje nisu imale ni hektar zemljišta pa su ga dobili u zakup. Toga više neće biti.

Stočari su prvi u redoslijedu prvenstva, ali ne samo vlasnici mliječnih grla već i tovljači goveda, ovčari, svinjogojci, peradari. Oni mogu dobiti onoliko hektara koliko im nedostaje s obzirom na broj uvjetnih grla koje imaju na gospodarstvu. Ako, primjerice, imaju 70 hektara i 100 krava – mogu dobiti 30 hektara.

izvor: Maslina.slobodnadalmacija

Podeli sa prijateljima
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+

Ostavite odgovor