Ne vidimo se uz pšenicu i kukuruz, ali ni u voćnjaku (HR)

Svaku je kunu koju je tijekom studija uspjela zaraditi štedjela da si u svojem selu kupi okućnicu. Kad se ukazala prilika, s dvije tisuće eura zakaparila je plac na kojemu je bila stara kuća. Još devet tisuća eura trebala je platiti u ratama. Kad se dug smanjio na dvije tisuće eura, više nije bila sama, a njezinu odabraniku dobrom se činila ideja da tu podignu dom.

Bilo je to prije desetak godina, staru su kuću srušili, pomalo gradili novu i sad su svi priključci spojeni, osim kanalizacije koju u cijelom kraju nema jedino njihovo selo, a obećanja da će je uskoro dobiti ostaju obećanja. U kuću se još nisu uselili, žive malo dalje, s njezinim roditeljima. Nisu kupili ni novi automobil, a onaj koji voze već je punoljetan. Novac koji su imali za sve to odlučili su uložiti u proizvodnju – cvijeća. I tako su u Ramanovcima, selu u slavonskoj općini Kaptol, u pet plastenika koji se zimi griju izniknule prekrasne bijele kale, a na otvorenom su mirisni božuri.

Maja i Marijan Burić, roditelji petogodišnje Mile, prodaju svoje cvijeće na tržnicama, kite svatove, crkve, restorane, samostane, ljudi ga kupuju za prvu pričest, krizmu, za svoje domove, posljednja počivališta… Kala cvate deset mjeseci, udarna je sezona od ožujka do lipnja, neki dan samo u jednoj berbi ubrali su više od tisuću cvjetova. Kad je sezona, cvjetove prodaju po pet do sedam kuna, ovisno o veličini. Inače jedna kala stoji 10 kuna.
– Hrvatska uvozi više od 90 posto rezanog cvijeća, a potencijal nam je nevjerojatan. Uvijek sam voljela cvijeće, maštala sam da ću živjeti u svojoj kući, ići na posao u struci i imati puno cvijeća. Ali otkako sam prije deset godina završila studij, nemam stalni posao, nego radim po nekoliko mjeseci na zamjenama – govori 34-godišnja Maja, učiteljica razredne nastave i hrvatskoga jezika.

Suprug Marijan studirao je menadžment, na poslu je vrlo brzo napredovao do voditelja Super Konzuma u Požegi, zbog posla selio se i u Rijeku i u Šibenik, ali vraćao se kući. Maja nije mogla ni zamisliti da bude drukčije. Kada je Marijan postao regionalnim voditeljem Konzuma, dogodio se Agrokor. Na njegovu su području trgovine zatvarane, broj regionalnih voditelja smanjen je i on se vratio na svoje staro radno mjesto u Požegu. Budućnost im je, svjesni su Burići, neizvjesna ako nemaju nešto svoje.

– Ljudi su se čudili što nismo posijali pšenicu i kukuruz. U toj se vrsti poljoprivrede ne vidimo, pa ni traktor ne znam voziti, a ne snalazim se ni u voćnjaku – smije se Marijan, koji se u Majino selo doselio iz Gregurevića, sela nadomak Slavonskom Brodu. Jedinac je, odrastao u obitelji poljoprivrednika.
Roditelji su se bavili tovom bikova i proizvodnjom povrća koje su prodavali na tržnici u Brodu. U mladenačkoj dobi nije mu bilo zanimljivo tako provoditi dane, ali pomagao je. Burićevi i dalje prodaju na brodskoj tržnici, samo Marijanov otac Ivan sada na stoliću ispred sebe ima snahino i sinovo cvijeće.

– Moja mama Zdenka ide na tržnicu u Novu Gradišku, za Požegu smo pronašli jednu ženu. Naravno, i mi smo tu. Marijan subotom ustaje u 4, u Brodu je s cvijećem u 5, u Požegi u 6, a u Gradiški u 7. Nakon što sve razveze, ide na posao. Kale beremo kad je temperatura u plasteniku ispod 20, pa to zna potrajati duboko u noć. Božuri se beru prije nego što procvjetaju, kad su još u kuglici – govori Maja. Posao s cvijećem počeli su prije tri godine, s prijateljima na čijoj su zemlji napravili pokusni plastenik. Dogovorili su se oko ulaganja, a onda je uslijedio šok. Prijatelji su im kazali da odlaze u Njemačku. Nije bilo druge nego u selu kupiti staro gospodarstvo, pripremiti tlo, podići plastenike, zasaditi božure, urediti sustav navodnjavanja…

– Znali smo da ćemo imati božure, ali ne i što još. Maja je u tražilicu upisala “bijelo cvijeće” i tako smo došli do kala, naučili smo da je podrijetlom iz močvarnih krajeva Južne Afrike. U Nizozemskoj smo naručili cvijeće, oko božura nam je pomogao uzgajivač Željko Ledinski, s kalama smo se snalazili sami – kaže Marijan.

Ovim mladim poljoprivrednicima odobrena je potpora u iznosu 111.600 kuna, za razvoj malih gospodarstava. Namjeravaju kupiti peć na pelete, kojom će zimi zagrijavati staklenike, kombi-hladnjaču za transport cvijeća, podići profesionalni staklenik. I širiti se. Božurima i kalama dodat će malo dalija, gladiola, ljiljana, hortenzija, astilba, gipsofilija… cvjetova koje zasad uzgajaju pokusno. Njihova i budućnost njihove kćeri tada će postati izvjesne. I bit će oni i dalje na selu.
Tko želi raditi od jutra do mraka, može to kod kuće, među svojima
– Grijeh je gledati ovoliku zapuštenu zemlju, slušati kuknjavu i plač. Koliko god da je Slavoniju uništio rat, uništila ju je i socijala zbog koje mnogi ne žele ništa raditi jer imaju siguran izvor prihoda. Kada tražimo nekoga da zaradi dnevnicu, neće. Mladi odlaze, i oni koji moraju i oni koji ne moraju. Govore nam prijatelji da idu jer su razočarani političkom situacijom. Iskreno, mi uopće nemamo vremena pratiti politiku. O odlasku u Njemačku ni ne pomišljamo jer mi smo Njemačku doveli ovamo. Tko god hoće raditi od jutra do mraka, može to i kod kuće, među svojima – obrazlažu Maja i Marijan zašto ni ne pomišljaju otići živjeti u grad, a kamoli u inozemstvo.

 

izvor: Agrobiz

Podeli sa prijateljima
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+

Ostavite odgovor